Pišući za prošli broj priqaz sedamdeset godina hrvatskog stripa, manje sam strepio od toga da ću nekoga ocjenom uvrijediti nego od toga da ću preskočiti nekoga nepreskočivog. Poneka sam imena svjesno izostavio (Željka Paheka, za kojega su me pitali, jednostavno ne pripisujem hrvatskome stripu), druga sam sabio u istu natuknicu da mi ih stane više, pisao sam popise tri puta, kontrolirao i provjeravao i na kraju zaključio kako valjda nisam nikoga bitnoga izostavio.

Al' ne lezi, vraže - zaboravio sam, glupo i neoprostivo, Milana Trenca.

Zaboravio sam Trenca kojemu se ni mjesec dana ranije zatvorila retrospektivna izložba u Klovićevim dvorima; iako sam spomenuo autore kojima ukupan učinak ne prelazi desetak tabli, Trencov mi je tridesetorostruki opus potonuo u crnoj rupi pamćenja za kojeg se uvijek pretvaram da je savršeno, dok me ono sve češće voli podsjećati kako je šuplje i slijepo i iskrivljeno. Tada je, naravno, da sramota bude veća, vrijedni Bookglobe prasnuo na tržište Trencova skoro po sabrana djela (nedostaje kolaborativni "Milan Blenton") u četiri knjige i svjetskoj opremi. Iz isključivog razloga, siguran sam, da ja ispadnem što veći qreten.

No, kako mi je to uspjelo? Kako se u ne prebogatoj tradiciji hrvatskoga stripa previdi autor koji je u njoj prisutan četvrt stoljeća?

---

Je li to moguće?
Ovo nije isprika, nije ni dobar razlog, ali povijest se hrvatskoga stripa pamti pomoću određenih potštapalica - od poznate litanije o generacijama do časopisa oko kojih su se autori grupirali. Pa tako oni koji su solirali i ostali izvan mnemotehničkih skupina - najpoznatiji je primjer Ivica Bednjanec kojega se ne jednom zaboravilo - ostaju i izvan pregleda. Trenc, rođen između generacija i autor koji se u objavljivanju vezao uz dnevni ili tjedni tisak radije nego uz getoidne stripovske publikacije - strategija je to koja mu je omogućavala serijalizaciju dugih priča, pretpostavljam, ritmom i neposrednošću kakvi su mu odgovarali, a možda i širu publiku - upada u procijep između, recimo, Novoga kvadrata i autora koje je pogurao požeški "Patak". Da trpanje u neku ladicu pamćenja bude još i teže, onako kako je Trenc crtao nije kod nas, tada a ni kasnije (uz iznimku faze u radu Magde Dulčić), crtao nitko.

Nazovimo to stilom, nazovimo to poetikom, ali korijen stripovima Milana Trenca jest u francuskim stripovima s početka osamdesetih, u pankerskoj generaciji koja je rušila šezdesetosmaške narkomane retro-pristupom i obnavljanjem eržeovske čiste linije. Najistaknutiji predstavnik toga stila je ranopoginuli Yves Chaland čija je središnja serija "Freddy Lombard" - koji bi podsjećao na "Tintina" kad Freddy (i društvo mu) ne bi bili gadovi.

Trencovi junaci, od Koscaka od njegove središnje serije "Nord Zucker & Peter Mayne", imaju sličnu navadu navlačenja čitatelja starinski privlačnom vanjštinom (pogledajte samo oblikovanje Bookglobeovih albuma), unutar koje vam autor sprema cipelarenje vaših očekivanja. Što je samo još očitije sada kad su sa stranica "Večernjaka", "Poleta", "Studentskoga lista" i "Arkzina" sabrani, uknjiženi i spremni za police.

Je li to dobro?
Na obećavani nastavak "Koscaka", Trencova nagrađivanog zagrebačka krimića, čekam tako već više od dvadeset godina (a nakon ovog ukoričenja mislim da od čekanja treba odustati). Je li stvarno, tada, mislio raditi seriju ili je o njoj samo pričao, ne znam. Seriju je, pak, ostvario u "Zuckeru & Mayneu", ali ni to nije, kako bi se na prvi pogled dalo očekivati, niz benignih pustolovina jednoga Šilje (Zucker) i jednoga Paška Patka (Mayne) u tridesetim godinama prošloga stoljeća. Na prvi pogled, dakle, svi su sastojci tu: jedan lik kojemu vrag ne da mira, drugi koji je ljudskiji, načelna pustolovina, lijepe žene i nepopravljivi nitkovi. No, vrlo brzo ustanovljavamo kako se svaka "Zucker & Mayne" priča čim uzmogne pretvara u opijatima ili religijom izazvanu halucinaciju i filozofiranje na granici cinizma i new age misticizma.

"Zucker & Mayne" ne nude nam ni utjehu jasnog vremena i prostora. U tri albuma i četiri priče oni se, tako, Hitlera rješavaju dvaput i usput stubokom mijenjaju budući tijek povijesti - samo da bi to ostale priče u seriji zanemarile. Za junake utemeljene u dokumentiranom vremenu, isto tako, vrlo lako su preskočili iz tridesetih godina u doba Zaljevskoga rata. Tko, dakle, počinje čitati ovu seriju s tradicionalnim očekivanjima, kako sam to ja učinio, iz nje izlazi crn i modar, ne znajući točno kako bi više trebao protumačiti autorov naizgled prijazan smiješak sa stražnje korice albuma.

Je li to loše?
Od objavljenih albuma, neka sumiram, iz nostalgičnih mi je razloga najdraži "Koscak", a odmah za njim slijedi "Pustinjska oluja" kao najkompaktnija i najjasnija pustolovina Zuckera & Maynea (ujedno i ona najsklonija propovijedanju, ali Bože moj!). No, i pored objektivnih kritika - u prijevodu Trencova engleskoga izvornika previše se držalo engleske transkripcije arapskih imena i pojmova - kad su mi se dojmovi slegli mogu "Milan Trenc kolekciji" dati sva četiri uzdignuta palca.

Iako neke priče (recimo, onu s Crowleyem) uopće ne razumijem? Da, jer, iako je ne razumijem, ona je neosporno dio autorova svjetonazora, a to je nešto što sve više cijenim kako ljeta idu. Milan Trenc ovih je dvadeset i pet godina radio, kad je radio, stripove za sebe i one koje zanima kako misli. Ne mogu reći da se u svakoj donešenoj odluci slažem s njime, ali zanimljivo je bilo, kako bi to art spiegelman rekao, "provesti par sati u njegovoj glavi" čitajući ove albume.

I nadam se da neće doći do njihova javna spaljivanja zbog prikaza proroka Muhameda na nekoliko kadrova "Pustinjske oluje".

Piše: Darko Macan
www.darkomacan.com

Tekst je izvorno objavljen u Q stripu broj 11.

Više o Milanu Trencu: www.trenc.com