Hajrudin Krvavac, sarajevski redatelj kojemu su cijeloga života nabijali na nos da umjesto filmova snima stripove, bio je vrlo ekonomičan pripovjedač, kadar u nekoliko kratkih replika upečatljivo ocrtati svaki ključni lik priče. Kako, primjerice, gledateljima staviti do znanja da je jedan iz skupine diverzanata — koji su dobili zadatak da sruše strateški važan most u dubini neprijateljskog teritorija — hladnokrvan, prekaljeni ratnik, potpuno posvećen svetome cilju slamanja okupatora, ali, u isti mah, naznačiti i sumnju da je prošlost toga čovjeka obilježena tragičnim iskustvom? Jednostavno, dotičnoga treba pripustiti u kadar, ponuditi mu bocu rakije i slušati ga kako ledenim bas-baritonom škrto odgovara.

- Popij.
- Ne pijem.
- A jedeš li?
- Ako ima.

Haiku dijalog posuđen iz scenarija za film »Most« nije, međutim, zanimljiv samo stoga što svjedoči kako gdjekad nekoliko pametno odabranih riječi može nadomjestiti čitave plahte teksta; disput dvojice partizanskih komandosa vrijedan je spomena i zato što, mimo Krvavčeve volje, bolje od ičega opisuje prehrambene navade stripovnih junaka.

Za razliku od prosječna čovjeka koji dnevno smaže dva, tri ili više obroka, roto-heroji samo u iznimnim prigodama sjedaju za trpezu. Dijeta kojoj ih izlažu nemilosrdni autori na prvi je pogled posve opravdana i razumljiva: kada vam na raspolaganju stoji tek nekoliko desetaka tabli, morate dobro promisliti koliko je mudro tratiti prostor na tlapnje o lukulovskim gozbama. Hoćete li bez krzmanja žrtvovati dinamičnu akcijsku scenu eda bi vaše papirnato čedo kušalo srneća prsa u umaku od brusnica i počastilo se bočicom barikirana sauvignona? Niste blesavi! Jer, ljudi ne kupuju stripove da bi gledali kako se traperi, detektivi i as- tronauti prežderavaju. Uostalom, za kuhinjskim stolom svatko se može junačiti. Ali boriti se protiv žilava odreska nije isto što i odmjeriti snage s nabildanim zlikovcem. Scenaristi zarađuju za život pripovijedajući nam priče veće od života, pa ne treba čuditi što se klone podrobnija opisivanja trivijalnih dijelova svakodnevice svojih likova.

Je li, međutim, tijesni opseg pojedine epizode isključivi razlog što popularni stripovni karakteri već desetljećima gladuju? Ili je pak njihov zazor od hrane moguće i drukčije obrazložiti?

Kada bi netko dovoljno strpljiv i metodičan pročešljao enciklopedijska i leksikonska kazala te pokušao načiniti iscrpni popis relevantnih junaka pustolovnih serijala, s lakoćom bi ustanovio da lijep broj te pravdoljubive gospode smjelo korača iz jedne u drugu pogibelj u društvu vjernih pobočnika. Pratilac glavnome liku u pravilu je dobrodušna, ali šeptrljasta niškorist, svestrano nesposobno čeljade i antipod naslovnome karakteru. Nesretnik kojemu je suđeno trpjeti podsmijeh milijuna zlopati se iz stranice u stranicu samo zato da bi čitatelje neprestano podsjećao kakva je frajerčina njegov prijatelj. Hrabrost glavnoga junaka postaje, naime, vrijednom divljenja tek kada se sučeli s vlastitom opozicijom: kukavičlukom malih ljudi, među koje, naravno, spada i njegov simpatični družbenik. Da bi prisnažio dojam o uzoritosti našega miljenika, sirotan će se tako izvrgnuti u pravu karikaturu. A na dugome popisu mana od kojih je skrojen njegov lik, ljubav prema dobrome zalogaju iznimno je visoko pozicionirana.

I dok glavni junak na tašte umlaćuje desetke opakih negativaca, njegov smiješni pobočnik nije u stanju ni čestito potrčati ako prije toga ne napuni mješinu. Svaki predah između dviju pustolovina on koristi da bi strugnuo u gostionicu i štogod pregrizao, ali gotovo u pravilu biva odvučen s bogato postavljena stola jer je njegov prijatelj u zao čas odlučio neodložno pohitati u potjeru za stanovitim zločincima. Naravno, kada s ubrusom zataknutim u kragnu suznih očiju ustaje sa trpeze, on u pravilu postaje predmetom sprdnje glavnoga junaka. Ništa neobično, jer u okružju u kojemu je glad vrlo nemuževan izraz slabosti, dobar apetit se drži porokom.

Na virtualnome teritoriju stripa između čežnje za tanjurom graha, bocom kakva špirita ili grudima rumene seljanke, nema, naime, nikakve razlike. Bio ti oblapornik, alkoholičar ili ženskar, možeš računati na jednaki tretman. Naravno, lokanje, žderanje i povaljivanje nisu zanimacije zbog kojih se zaslužuje prezir okoline i publike. Posrijedi su ipak iskupivi grijesi, koji se lako opraštaju ako »optuženi« posvjedoči svoju privrženost vječnim načelima praved- nosti i čovjekoljublja. Opraštaju, ali ne zaboravljaju, pa prokazani hedonist dovijeka ostaje obilježen reputacijom polovnjaka, koji se kroz život ne može probijati vlastitim
snagama već osloncem na nesebična prijatelja.

Zašto se, međutim, između korica prosječnoga stripovna sveska proždrljivost sankcionira jednako kao pijančevanje i kurvanje? Nije li žvakanje obilnih obroka ipak nešto manji grijeh od neumjerena gutanja svakovrsnih žestica ili brakolomna jurišanja na podatno ženskinje? Naravno da jest, odgovorit će svaki dobro odgojeni ili barem solidno obaviješteni čitatelj. Da alkoholizam nije samo ozbiljna prijetnja čovjekovu zdravlju nego i generator cijeloga niza iznimno složenih društvenih problema, nije potrebno potanko obrazlagati. Jednako tako, ne postoji kultura koja bi raspusni život protagonista erotskih igara bez granica mogla proglasiti mjerom uzorna ponašanja. Naposljetku, koja je to majka svoje dijete podizala uporno ga nutkajući čašicama brije i huškajući na svaku suknjicu u dvorištu?!

S druge strane, gotovo da i nema obitelji u kojoj se mališanima poput mantre ne ponavljaju refreni o tome kako moraju puno jesti eda bi jednoga dana iskoračili u svijet odraslih. Nagnuće slasnome zalogaju strast je milijuna, njoj se udovoljava javno, bez stida i straha, pa je posvema neprilično ustanovljavati znak jednakosti između gospode koja rado pohodi pristojne obiteljske restorane i posrnule čeljadi čiji se »apetiti« namiruju u prljavim rakijašnicama, jeftinim hotelskim sobama ili budoarima putenih dama, nije li tako?

Nije! — rezolutno bi otpovrnuli mnogi stripovni autori. Ne bez razloga, jer ti samozatajni trudbenici predobro znaju kako bilo koji fikcionalni karakter ne može narasti do mitskih dimenzija ako se prije toga ne »smanji« sam čitatelj. Junak mora biti u svemu nadmoćan vlastitoj publici, a činjenica što će s prezirom odbiti čašicu ili koitus viška, ruku na srce, i nije bogzna kako upečatljiva demonstracija njegove superiornosti. Naime, ma koliko god se dežurni dušobrižnici trsili dokazati suprotno, alkoholičari i preljubnici ipak su manjina u svakome društvu. Da i ne govorimo o stripovnoj publici, koja se većim dijelom sastoji od čitatelja u nježnoj dobi. Posvjedoči li, međutim, protagonist zavodljivih pustolovnih priča da ga tanjuri i lonci prekrcani biranim delicijama ostavljaju ravnodušnim, dojam o njegovoj nadmoći nad tisućama onih koji stripovne sveske redovito posipaju mrvicama kruha i škrope kapljama umaka, bit će još snažnije podcrtan.

Problem pothranjenosti roto-junaka to je zanimljiviji ako ga promotrimo u svjetlu činjenice da tisuće ljude svoju pretilost imaju zahvaliti upravo stripovima. Tom Spurgeon, dugogodišnji urednik Comics Journala i čovjek impresivna volumena, u jednom je ispovjednom članku pod naslovom »Stripovi su me udebljali« vrlo dojmljivo rasvijetlio ovaj fenomen: »Zar upravo stripovi nisu najbolje društvo za prehranu? Vizualni su, pa ti otvaraju mogućnost da gledaš i u nešto drugo osim u vlastiti tanjur; čitanje možeš prekidati i nastavljati po želji, i tako dobiti vrijeme koje je potrebno da bi uflekani tepih očistio od tragova kečapa; većina stripova doista je glupa što znači da ih možeš čitati i nakon što obamreš od prežderavanja, bez straha da će to potaknuti kakvu složeniju aktivnost u tvome mozgu; a standardni format sveska, osobito ako je ovaj savijen na hrptu, idealno pristaje uz obrok postavljen na stolu (ili podu).«

Ohrabren Spurgeonovom bilješkom netko dovoljno drzak mogao bi se uputiti i korak dalje, pa opisati još jednu svakodnevnu aktivnost uz koju stripovi savršeno prilježu. Nisu li, naime, šareni svesci, uz ostalo, i bogom dana zahodska lektira? Pitanje je, naravno, tek retoričko. Usprkos tomu, nužničke pustolovine naših omiljenih junaka još su veći misterij od njihove prehrane. O tomu dijelu njihova svakodnevlja stripovni autori šute kao zaliveni. Možda i zato što nam doista nemaju što reći. Onaj tko, naime, jede oskudno i rijetko, čučne tek iznimno i na brzinu.

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare

Prikaži/Sakrij formu za unos

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Dodaj komentar