Želimo li doista shvatiti povijest neke zemlje ili neke discipline, neće nam biti dovoljne samo povijesne i stručne knjige. Bit ćemo primorani prokopati dublje, pogledati njene kulturne proizvode i usporediti ih sa kulturnim proizvodima neke druge zemlje. Pomoću ove, komparativne, metode otkrit će nam se nova značenja, pojavit će se nova tumačenja, a ono što nam se do tada činilo samorazumljivim postat će predmetom vrijednim istraživanja. Uzmimo na primjer jugoslavenski strip nakon razlaza sa Staljinom. Gotovo preko noći, ovaj se medij transformirao od demona sa Zapada koji kvari poštenu omladinu, u legitiman i poželjan oblik izražavanja (uvjetno rečeno, recimo samo kako više nije bio na izravnom udaru Partije). Plavi vjesnik kreće s radom 1954. godine, Maurović, braća Neugebauer, Radilović, Beker, Dovniković, Delač i ostala stara garda hrvatskog stripa napokon dobivaju stalnu publikaciju u kojoj mogu objavljivati svoje radove te se čini kako strip u Jugoslaviji, nakon inicijalnih problema, konačno dobiva zalet te postaje važnom kulturnom tvorevinom. Ipak, čak ni u tom, mirne duše možemo reći, zlatnom razdoblju stripa domaćim autorima nije padalo na pamet napraviti strip poput Eternauta. Gledano iz današnje distance, razlozi su mogli biti jedino političke naravi.

Znači li to kako je „Eternaut“ politički strip? Strip sumnjive poruke koja se nikako ne bi mogla uklopiti ideologiju izgradnje nove države? I da i ne. Scenaristički gledano, „Eternaut“ se naslanja na sjevernoameričko zaleđe i njihovu tradiciju ranih SF-časopisa kao i na razbuktalu paranoju McCarthyjeve ere. Dok su na zapadnoj strani zemaljske kugle otpočinjali s najnovijom inkarnacijom lova na vještice, s ove strane bare te iste vještice su nastojale učvrstiti vlastiti identitet. Ipak, Oesterheld je bio svjestan simboličke uloge Drugoga. Njegovi vanzemaljci su se s jedne i druge strane mogle protumačiti na različite načine, a da pri tom čitav strip ne izgubi ništa od svoje snage. Tržišnom logikom promatrano, Eternaut je bio savršen proizvod koji se mogao plasirati i na Istoku i na Zapadu pri čemu bi fundamentalisti s obiju strana propustili glavnu potku stripa.  Zašto onda zaziranje od eternautovskih tema u domaćem stripu? Bez obzira na to što ne postoji „konačno“ tumačenje Eternauta, jedno od mogućih i prilično plauzibilnih bilo je ono političko. A igranje s političkom vatrom u kontekstu kasnih pedesetih na današnjem prostoru nije bio najmudriji potez. Unatoč ništa manje zajebanoj argentinskoj povijesti druge polovice dvadesetog stoljeća, čini se kako je Oesterheld mogao stvarati što je htio, prvenstveno zbog toga što (barem 1957.) nad njegovom glavom nije stajala ideologija centralnog kabineta. Rezultat svega toga vidi se u tome što je hrvatski strip s kraja pedesetih malo kome zanimljiv (što, pogledamo li tu produkciju iz današnje perspektive nije nimalo čudno), dok je „Eternaut“ nadišao i Oesterhelda i Argentinu i vrijeme u kojem je nastao te postao dijelom svjetske kulturne baštine. Kako i zašto? na to pitanje nema jednostavnog odgovora.

Moguće je kako je strip-publika, a u tom se podudara sa SF-publikom, oduvijek bila sentimentalna prema „časnim starinama“, pionirima žanra i djelima koja su se rađala unatoč okovima svojega vremena. Ljubitelji stripa kao i SF-a rijetko će kad zamjeriti starijem djelima njihove specifičnosti nastale kao proizvod žanra svog vremena. Možda upravo zbog toga što se iza svakog od tih izuma ljudskog uma, iza svake kapi tuša na papiru krije mašta, dovitljivost i neka dječačka zaigranost koja nas je u početku i privukla u taj svijet. Oružja i vanzemaljci koji napučuju svijet Eternauta (ili primjerice Devlićevog Macchu Picchua) iz današnje su perspktive više nego zastarjeli. Ogromne bube, rasa vanzemaljaca koja se naziva „Ruka“ i čija je glavna osobina, pa, neobična ruka, smrtonosne zrake (paranoja pedesetih na djelu) i čitav niz sličnih vragolija iz perspektive svijeta koji se bakće s nano-tehnologijom, genetski modificiranm virusima i super računalima izgledaju, kao što i jesu, anakrono. No Eternautov glavni adut nisu tehnikalije (premda su krajem pedesetih zasigurno nosile dobar dio ovoga stripa) već pozadinska priča. Golemi, pomalo romantični ep o humanosti, izgradnji zajednice, strahu, nemoći i obitelji.

Oni koji su već čitali Eternauta uočili su određene slabosti u strukturi. Slabosti poput beskrajnih ponavljanja i redundantnih informacija koje sve proizlaze iz činjenice da je Eternaut novinski strip. To što ga hrvatska publika ima priliku čitati u integralu pola stoljeća nakon što je prvi put objavljen ne može izbrisati uvjete nastanka samoga stripa koji je, iz tjedna u tjedan morao podsjećati svoju publiku na to što se dogodilu u prošlom broju. Vidjeti sve te kaiševe okupljene na jednom mjestu, u luksuznom izdanju tvrdih korica, nekako briše taj retro-moment samoga stripa. Čitati ga u novinama, tjedan za tjednom, nestrpljivo iščekivati razvoj radnje...pomalo nas vraća u neka druga vremena u kojima strip nije bio dostupan uz pomoć nekoliko pokreta miša i nekoliko mudro ukucanih riječi na internetskoj tražilici. Zanemarimo li sva ta „zastranjenja“ pred nama će se otvoriti golemi ep u kojem se zemljani po tko zna koji put namdeću s tehnološki naprednijim i perfidnijim neprijateljem. Ipak, ovaj put nema Appleovog super-računala da spasi svijet, niti akcijskih-heroja sposobnih pobiti nekoliko divizija u tren oka. Jedino što stoji na putu vanzemaljskoj najezdi grupica je običnih ljudi koja je sasvim slučajno preživjela prvi kontakt. I to je zapravo to. To je sva poruka Eternauta. Poruka koja kaže da se sve borbe vode na grbačama običnog puka i da su snovi o prebildanim ljepotanima u crvenim tajicama samo snovi i ništa drugo. Sve epika borbe (ukoliko se o epici u tom slučaju uopće može govoriti) kondenzirana je u skupini očajnih branitelja, izoliranih, bez adekvatnih informacija, suočenih s neprijateljem o kojem zapravno ništa ne znaju. Tek tu Oesterheld briljira uvodeći u igru psihologiju grupe, strah od deevoluiranja (usrsavajući pri tom onu Hobbesovu homo homini lupus), strah za budućnost i golemu potrebu da se unatoč svemu tome ipak preživi. Da se nekako ide dalje. Oesterheld je pretrijezan da bi nam servirao priču o romantičnom divljaku i stoga nema u Eternautu takvih karaktera, likova većih od stvarnosti – sve što nas održava na životu je instinkt, instinkt koji kaže kako je grupa jača od pojedinca i kako je invaziju Drugih moguće preživjeti jedino tada ako se uspije ostvariti ta grupna kohezija. Tu ne staje priča. Da je kojim slučajem nastavio ovim smjerom, Eteranut bi se pretvorio u još jedan propagandni pamflet o sukobu ideologija. Kako se bližimo kraju postaje nam očigledno da su zemljani u bezizlaznoj poziciji, a skupa s time postaje jasno kako je ideološko grupiranje i snaga koju ono donosi tek puki privid. Rat do istrebljenja (koji je u pedesetima imao sve osim simboličkog značenja), trijumf napretka i sukob ideologija za sobom ostavljaju samo ruševine. Smisao života, dakle, ne leži u perpetuiranju vječnog sukoba već u jednostavnosti. Eternaut se kroz čitav strip pokušava vratiti izgubljenoj obitelji, vratiti se prvobitnoj zajednici i jednostavnijem načinu života te pronaći sreću. Pronašavši sreću, sukob nestaje. I premda i mi i Eternaut znamo da će ponovno početi, trenuci mira i zadovoljstva su upravo ono što nam daje snagu za suočiti se s nadolazećom prijetnjom. Junaci Eternauta su u neprestanoj potrazi, ne za krajem rata jer kraj rata zapravo znači potpuno uništenje, već za zatišjem, trenutkom u kojem je moguće sve zaboraviti i opustiti se. Upravo to ih čini ljudskima, upravo to nas tjera da izbrišemo iz slike sve žanrovske elemente koji bi strip otvorili utjecaju vremena te da umjesto njih čitamo Eternauta kao priču o običnim ljudima u vihoru povijesti. Humanističku, univerzalnu i zapravo optimističnu priču o egzistenciji koju uvijek iznova treba iščitavati.

Autor: Matko Vladanović

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare

Prikaži/Sakrij formu za unos

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar