Ljudi koji su proteklih godina pratili razgovore i komentare po internetskim forumima posvećenima stripu, mogli su do sada već shvatiti koliko je Marko Šunjić, vlasnik i urednik izdavačke kuće Fibra, opčinjen djelima talijasnkog dvojca Giancarla Berardija i Ive Milazza. Starijoj je publici, odrasloj na Dnevnikovim izdanjima, ovaj dvojac poznat kao glavni i jedini krivac za nastanak Kena Parkera, rijetkoga Bonellijevca koji se uspio, kako svojim pripovijedanjem, tako i crtačkim stilom, izdići iznad razine zanatskog šunda. Među albumima koji su se pojavili pod okriljem Fibre, važno je napomenuti kako se njihova imena pojavljuju na Detektivu Marvinu, Tom's baru, i Crvenom gospodaru (ovaj posljednji rezultat je scenarija Francesca Artibana). O nekima od njih sam već pisao, o nekima namjeravam pisati, a za ovaj tjedan odabir je pao na dio relativno nove biblioteke Kolorka. Ako se kojim slučajem pitate o mojim kriterijima izbora, i smatrate kako su Berardi i Milazzo u stanju ponuditi kvalitetniji strip, trebali bi znati kako nikakvog kriterija nije bilo – riječima Đorđa Balaševića: „Sve to dođe na svoje...“

Čovjek s Filipina napisan je prije trideset godina, a ono što se nalazi u njemu aktualno je još i danas. Bilo je aktualno i prije stotinjak godina, premda se odonda diskurs rasprave o ljudskim pravima uvelike promijenio. Ako ste zadnje dvije godine proveli, poput mene, gledajući sedam sezona serijala u kojemu Jack Bauer spašava svijet i Ameriku od najezde terorista svih profila, bit će te potpuno upoznati s temom ovoga stripa. Njeno neprestano pojavljivanje u sredstvima masovne komunikacije svjedoči o važnosti samoga pitanja, i potrazi za zadovoljavajućim odgovorom koja, raznoraznim lobistima unatoč, ne jenjava. Bilo da je riječ o suvremenom svijetu kakav nam se nadaje u serijalu 24 ili je riječ o povijesno udaljenijem suzbijanju pobuna na filipinskim otočjima, glavna preokupacija koja je vodila brojne teoretičare i scenariste ostala je ista. Pitanje, kako naći srazmjer između ljudskih prava i djelovanja u ratnim uvjetima, ostaje do danas neodgovoreno. Razni etički modeli koji su nam ponuđeni, ovisno o tome kakvu filozofiju morala preferirate, imaju tu nesreću da o kategoričkim imperativima progovaraju iz sigurne distance akadmeskih pozicija. Prenesemo li filozofski diskurs u vlažne džungle ispunjene neuhvatljivim ljudima čija je jedina želja odsjeći nam glavu ili u pustinje ispunjene religijskim fundamentalistima, izenada ćemo postati svjesni njegova kratkog dometa. Upravo se na ovoj opreci između teorije i prakse, na opreci između akademske etike i vojničke pragmatike zasniva glavna okosnica „Čovjeka s Filipina“.

„Čovjek s Filipina“ stavlja pred naše doba zrcalo, i upravo dok to čini, smije nam se iz pozadine. Promatrajući način na koji je ovaj strip sastavljen, možemo s lakoćom uvidjeti što bi se u njemu promijenilo da je kojim slučajem nastao danas ili da ga je pisao netko od popularnijih američkih autora glavne struje. U stripu Berardija i Milazza, riječ je o sukobu između američkih kolonijalista i domorodaca koje civilizacijske tekovine pretjerano ne zanimaju. Trideset godina poslije, dio jezika ovoga stripa mogao bi biti zamijenjen danas snažnim sintagmama poput širenja demokracije, rata protiv terora i moralnog autoriteta. Filipinski domorodci s početka dvadesetog stoljeća nisu poznavali interkontinentalne projektile niti taktiku biološkog ratovanja, te zbog toga nisu mogli biti nasilno ugurani u ulogu nevidljivog neprijatelja čije postojanje prijeti svjetskom poretku, no praznih skupova u koje su mogli biti smješteni nije nedostajalo. Antropolozi i etnolozi (te pokoji, ne baš tako rijetki, politički nastrojen fundamentalsit) s početka stoljeća svim su se silama trudili stvoriti i održati hijerarhijsku sliku čovječanstva, sa Zapadnom civilizacijom na vrhu. Smatrajući kako su razvoj tehnologije i njena upotreba upravo ono što odvaja civiliziranog čovjeka od polugolih stanovnika egzotičnih lokacija, ova je struja eksploataciju kolonija opravdavala višim razlozima. U međuvremenu, teorijske postavke su se promijenile, interkulturalizam i kulturalni relativizam došli su u modu, te se dominantni diskurs morao prilagoditi novim trendovima. Umjesto Zapadnog čovjeka na vrh ljestvice postavljena je znanstvena epistemološka-paradigma, sa razumom kao neoborivim čuvarom „pravih vrijednosti“ i tržištem kao darwinističkim mehanizmom. Svi oni kojima se ovako postavljene vrijednosti nisu svidjele postavljeni su, makar implicitno, u građane drugog reda, nevidljive neprijatelje protiv kojih se uvijek iznova može podići oružje. „Čovjek s Filipina“ čitavu priču prati na sažet način, dajući zapravo tek karikaturu ili, ako vam je draže, brzu skicu čitavog dvadesetog stoljeća, njegovih ratova, bitaka i popratnih efekata. Umjesto agresivne retorike serijala poput 24, „Čovjek s Filipina“ nudi nam odmjerenu i smirenu pripovijest o dijametralno suprotnim pogledima na istu stvar.

Zbog svega toga strip mi se čini poprilično nedorečenim, te upada u onu ozloglašenu kategoriju djela koja propovijedaju istomišljenicima. Suprotna će se strana revoltirano ustati smatrajući kako prevelika simplifikacija uopće ne dodiruje bit problema. Ako je „Čovjek s Filipina“ htio biti angažirani strip, njegova je angažiranost nedovoljno razvedena i kratkoga je daha, ako je pak htio biti nešto drugo, elementi angažiranosti uporno ga odvlače od ispunjenja tog cilja.

U svakom slučaju, možemo reći kako je „Čovjek s Filipina“ i trideset godina nakon svoje premijere neobično aktualan strip, no unatoč tome jedan od slabijih naslova iz Fibrine ponude.

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare

Prikaži/Sakrij formu za unos

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Dodaj komentar